Dramolet: Fotografske muke po glavnom uredniku
Ispovest: Prvi put s Lukovićem u policiji

Dođe i taj trenutak, oprostismo se i urednik olovnim koracima pođe ka ulazu u policijsku stanicu. Ko zna šta će biti, brinem, ali ne usplahireno, staloženo. Da se ne lažemo, racionalno razmatram mogućnost da odande izađe neko drugi, uprkos istoj osobi na fotografijama, neko promenjen

Težak dan, vukla se trola sa Liona ka centru, kao od muke neke teške, a ja sam u polusnu tražio odgovor na pitanje zašto sam uopšte bilo gde pošao, šmirajući namerno prisluškivanje izdanaka ludog naroda, u stvari, podnosio sam, kao i dosad, njihovo verbalno nasilje i dovikivanje u telefone „Ivanović, književno veče? Ja više volim istoriju, znaš ono, Rusi i takve stvari. Javi mi kako je bilo„. Posao, nove grozne vesti, pola dobrog teksta iz regiona, ali takav je dan, demanti jedan, ne sluti na dobro, demantuje bosansko pravosuđe da je imalo nameru da pretrese kuću i okućnicu Milorada Dodika u Bosni (nema ništa o vili u Beogradu, odande bi sigurno ispali neki kosturi, možda i konzerve što je čuv’o za Ratka Mladića).
Za početak, da se dogovorimo, suvišna je ovo i zaludna ekspozicija (učilo se od najboljih), koga zanima epilog, odnosno šta se događalo u Policiji Vračara, neka ide odmah na kraj teksta, ili negde, već, videćemo. Ne žurimo.
Nisam, dakle, mogao da propustim odlazak glavnog ureddnika u policijsku postaju, a i ne bi bilo pristojno, najavio me kao da ću da nastupam na trapezu, uz internu pošalicu. Šta je tu je, sporo se ovih dana postiže radna temperatura, svi se žale na temperaturne razlike, pa i ja, da ne budem mimo sveta (rasplaz). Oko pola sedam uveče Matić me, kao, podučava fotografisanju, kaže samo moram da pazim kad škljocam, da zažmurim i udaljim glavu od tela sprave, jer su se događale teške nesreće brojnim fotografima (znam, viđao ih unesrećene).

Opraštamo se od jedinog preostalog u redakciji (izgleda da su svi pročitali ono o praznom računu i videli dokaz, uvek, nekako, dođe do tog novca, kakav fenomen), slikam Lukovića, poštujem upute, zatim Matić slika nas, pomalo neoprezno, uspevam da primetim.
Pozdravismo se, Luković čeznutljivo gleda ka svom uredničko – direktorskom astalu, Marko slika i praznu redakciju, ništa ne sluti na dobro, meni knedla neka oko dijafragme. Odlučih da se pretvaram, kao, nije mi ništa, ja sam večeras fotoreporter. I, straha nestade, kao kod neustrašivog lepeničkog foto – barda. Ili kakvog njegovog i našeg skupštinskog zastupnika, vlasnika autentičnog tumačenja. Koje je netom dobio od Vučić Aleksandra.

Uđosmo u taksi (stvarno, ko žuri neka ide i neka se javi fotkom sa lica mesta), prozborismo po dve rečenice, dok Luković ne pomenu reč – reuma! Jasan signal za taksistu da se nadoveže sa „četiri bele smrti“ u ishrani i da ne zaklopi do policije. Još se i prekrsti kad reče „popovi“ („Izvinjavam se, sveštenici“). Iskulirasmo, već ‘ladni k’o fotografi, raditi treba i odazvati se na pristojan policijski poziv.
Eto nas, dakle, u Ulici rahmetli Božidara Adžije, narodnog heroja, koja se sada zove po ortodoksnom teologu Radoslavu Grujiću, nigde ne žurimo, kao ni čitateljstvo ovog štiva, ima još sedam minuta. Ispred policijske stanice mnoštvo policijskih automobila, ali i uniformisanih policajaca. Vrše pritisak. Svi znamo na koga, a i predizborna će kampanja, ne verujem u slučajnost.

Izvadih aparat, odmakoh se i zaškljocah. Dva puta. Pa još jednom. „Ej, nemojte mene!“, kaže jedan uniformisani policajac. „Zašto?“, pitam čvorovićevski. „Osećam se ugroženo!“, ovaj zna što smo ovde, garant.
Htedoh da kažem da tako i izgleda, ali bejah obuzet posmatranjem proizvoda svog sokoćala – skoro sve se vidi, samo je trebalo ranije da se izmaknem, kapiram male tajne mokrogorskih majstora fotografije, gde si,Šaponjiću, kad mi najviše trebaš?

Luković pali cigaretu manirom iskusnog fotoreportera, deluje onako, kako bih vam rekao, baš kao na slici, mom autentičnom „autorskom delu“. „Jedna slika govori više nego hiljadu reči“, kao da slušam plitkoumne kretene na koje sam osuđen. One što imaju rešenje za sve i što bi svemu da obilato pouče druge, one od kojih niko normalan ne želi ništa da čuje, naprosto, kazao bi Arsen Dedić, „tipove koji su nam upropastili djetinjstvo“.
I koji ne znaju da popune opštu uplatnicu, o hiljadama reči nećemo.
Dođe i taj trenutak, oprostismo se i urednik olovnim koracima pođe ka ulazu u policijsku stanicu. Ko zna šta će biti, brinem, ali ne usplahireno, staloženo. Da se ne lažemo, racionalno razmatram mogućnost da odande izađe neko drugi, uprkos istoj osobi na fotografijama, neko promenjen.
Ode Petar, usmeravam objektiv ka vrhu zgrade, neonka sija iza rešetki, da se smrzneš. Eto ti, majčin sine, misliš lako je biti fotograf!
Kad, eto u kadru moje prijateljice Jelene, uvek je dobro informisana, od toga živi, pa neka mi neko kaže da slučajnosti postoje. Ipak, postoje, iskreno je iznenađena, nije čitala najavu Lukovićevog druženja sa organima reda. Otkud ja tu? „Ma nemoj“, pravi ćirilično ‘f’ i gleda me ispod oka, „znam sve tvoje prijatelje, a pogotovu tebe, niko od tvojih ne radi u policiji, muvaš pandurku, ili nešto kopaš!?“
Pominjem u sebi, sve sa erotskim predznakom, familiju bednog dojavnika, ispričah Jeleni istinu, iako mi ne beše do priče. Prošetasmo do ulaza u Pozorištance „Puž“, tek sad videh kako je teško biti Autor. Slikam pužića da se malo smirim. Ode i Jelena.

Vraćam se na mesto naspram ulaza u policiju, čini mi se da čujem frekvenciju koju prepoznajem. A rekao je da neće biti svađe. Kakva, stvarno, treba biti budala pa tužiti policiji Lukovića. Dođe nekakav auto pred sami ulaz u stanicu, već zamišljam Lukovića u poznatoj zgradi, u 29. novembra (Cara Uroša). Zloglasnoj. Za one što su protiv vlasti.
Ništa od toga, izađe policajac iz kola, gleda me k’o krava mrtvo tele. I ja njega. Šeta on. Šetam i ja. Nadolazi mi kreativnost, fotografišem kantu za đubre na pešačkom prelazu i fotka dobija još kreativniji naziv: „Kanta za đubre na pešačkom prelazu: Intervencija u prostoru”. Autor – moja malenkost, već vidim E-Novine i zadovoljno čitateljstvo.
Vrebam, ipak, kao zapeta puška, ‘nako, baš šaponjićevsko-advokatski.
Slikam ponovo ulaz u zgradu, i bližu okolinu. Rizikujem i stičem iskustvo.

Eto, na koncu i glodura, izlazi tobož nasmejan, doduše, ne odaje utisak zlostavljane osobe. Znao sam da će nešto morati da propadne. Smeje se Luković, kaže, pročitao dvojici inspektora svoj tekst, izdikzirao ga kao izjavu. Kažem da verujem, on pomalo haotično pominje razumne, prijatne, čak, ljude sa kojima je razgovarao, njihovog zajedničkog poznanika kojeg je pomenuo (ozbiljnog advokata G.N, taj je, svojedobno, 9. maja 2000, vadio moju koleginicu Natašu i mene iz policije u Žabarima).
Prisećam se usmenog eseja Vojina Dimitrijevića na temu zašto Pera Luković toliko psuje.
I odlazim u noć. Što se vidi na kvadratnoj fotografiji. Crnoj. Snimio dežurni policajac.